Micropost. Razgledavajući se ovdje u arhivi fotografija i pronašao nekoliko njegovih crteža. Pa, ako ih možete tako nazvati, radije u navodnicima «crteži». Općenito ne znam crtati ravno i nikad nisam pokušao učiti. Preciznije, roditelji su me u djetinjstvu dali u krug likovnih umjetnosti, ali tražili su me odatle, kao i iz glazbenog kruga. Ne spaja se s umjetnošću, naizgled ruke ne rastu odatle ili nešto treće.
Dakle, istovremeno sam volio razgovarati telefonom, s prijateljima i djevojkama, jer tada nije bilo interneta. Samo TV (više kanala) i telefon. Da, i knjige, naravno, sve sam pročitao u matičnoj knjižnici (osim ozbiljnih). I svaki put kad sam razgovarao telefonom, crtao sam časopis «Znanost i život» njihove škljocanje. Crtao sam automatski, bez stvarno razmišljanja, gotovo nesvjesno. Sigurno je da mnogi imaju «bolest» netko je bio na salvetama, netko u bilježnici, nešto što biste trebali uzeti u ruke tijekom razgovora. Bilo je, da?
Naravno, zaboravila sam na sve to i nekako sam se slučajno sjetila oko 25 godina i odlučila reproducirati nešto slično, budući da više nisam mogla pronaći ove napisane časopise, postalo je zanimljivo. Sjeo je, ozdravio i činilo se da se nešto slično dogodilo, samo svjesno. Potom je skenirao i bacio u arhivu fotografija. Nakon skoro 10 godina, tj. Sad, naišao sam na arhivu i ponovno se sjetio svega 🙂 Uh, ispala je duga priča.
To je ono za što sam. Je li sve u redu s mojom glavom? A onda neki čudni crteži, bolje je ne prikazivati psihologe, oni neće razumjeti. Pogotovo ako kažem da tamo postoji čak i neka zavjera, pa, možda je i bila, ne sjećam se više. Ili, naprotiv, imam talenta i trebam prodavati ove doodle za 1000 dolara po komadu, ha? )))
p.s. Nacrtate li (nacrtate) tako nešto dok razgovarate telefonom? 🙂 Smiri me!