Ono što smo vidjeli u Rusiji nakon dva mjeseca putovanja
Naše putovanje po jugu Rusije, koje smo izveli u sklopu projekta, još uvijek nije završeno «Rusija za 365 dana», ali vratili smo se nakratko kući. I toliko toga, sad smo puni dojmova i misli da ne mogu a da ih ne podijelim. Kad god puno putujete, uvijek vam se nešto dogodi, vidite puno stvari i puno toga shvatite u životu. Neću filozofirati, samo ću vam reći o našim općim dojmovima.
Vozili smo se oko Rusije kako bismo prikupili što je moguće objektivnije podatke o Rusiji, kakvi su ljudi, kakva je priroda, kakav je život općenito. Uostalom, svi znaju da Rusija nije samo Moskva i drugi veliki gradovi, milijuni ljudi žive u selima, gradovima, malim gradovima. A naše raspoloženje je bilo takvo da smo u svemu pokušali vidjeti samo pozitivno, zbog nečega, i negativno o Rusiji i tako dalje na Internetu. I moramo odati počast, dugo smo se držali tog stava i pisali članke u ovu venu. Ali istodobno se nakupilo toliko svestranih emocija da iznutra puknu, a činilo mi se da bi bilo samo nepošteno ne pisati o tome.
U Rusiji je puno toga dobrog, iskreno priznajem, nisam očekivao toliko mnogo stvari. Neobični pejzaži, čijeg postojanja nisam bio ni svjestan (koji je znao da u našoj zemlji postoje mjesta koja su slična savanama, prerijama, pustinjama, bajkovitim šumama i marsovskim krajolicima općenito. Pa, o iznenađujuće gostoljubivim, aktivnim i zanimljivim ljudima, već znamo pisao je više puta u prethodnim člancima.
Ali tijekom cijelog putovanja primjećivala se jedna te ista tendencija: čak i kada smo ljudima govorili da u svemu pokušavamo tražiti pozitivne stvari, i s tog su mi stajališta, svaki put pričali o svojim aktivnostima ili o onome što se događalo u njihovoj regiji. nakon otprilike 30 minuta razgovora razgovor je upao u probleme, poteškoće itd..
Možda je to, naravno, zbog činjenice da je ruska osoba tako uređena da je uvijek navikla žaliti, ali ono što smo saznali nije nas obradovalo.
I mi smo svojevoljno počeli gomilati neodgovorena tužna pitanja.
Zašto, na primjer, pomažemo samo onim velikim obiteljima koje žive u gradu? Zašto privilegije na prijevozu, besplatnoj hrani itd. Ne bi trebalo da djeca koja žive u selu i moraju platiti puni trošak za autobus, jer promet između sela već se smatra međugradskim. A što je s obitelji s 4 djece koja studiraju u obližnjem gradu?
Zašto talentirani učitelj, kojem su privučeni učenici i čiji je odjeljak o planinarstvu dva do tri puta preplavljen, ne povećava, prema propisima, stopu? A plaća je niža od troškova iznajmljenog stana. I što učiniti s ovom osobom? Radite na gubitku za sebe, ali istovremeno donosite takve koristi mlađoj generaciji ili odustanete od svega i glupo zarađujete kako biste prehranili obitelj? I neka tinejdžeri odu na dvorišta da piju pivo, u sportu nemaju što raditi?
Ili zašto se ponos sela i gotovo jedina radost mnogih stanovnika - trkački konji, zadržani na teret proračunskih sredstava, planiraju odvesti u drugi grad i prodati, jer novi čelnik uprave ovaj članak nije pridodao proračunu sela?
Zašto na obali Crnog mora i dalje rastu poput gljiva, nečije palače ogradene visokim ogradama sa stražarima i gdje bi se obični ljudi mogli opustiti, sada je nečija privatna plaža i pristanište, a prolaz uz obalu je blokiran, i morate napraviti mnogo kilometara kuke doprijeti do još uvijek preostalog omiljenog mjesta za odmor?
Zašto sve što je prethodno dobrovoljno napravio neki altruista, a koji je odjednom počeo zarađivati, preuzima netko odozgo, ta osoba je uklonjena, a na njegovo mjesto sjedi potpuno nezainteresiran za napredak ove materije «njegov» reprezentativan i pravedan «škare» od sada profitabilnog mjesta nezaslužen novac? Bilo je nekoliko takvih primjera tijekom putovanja. Bivši dječji kamp otkupljen je i sada je postao rekreacijski centar, ulaz na teritorij arheološkog muzeja-rezervata sada je plaćen, a razvoj je gotovo zaustavljen, svi turistički rekreacijski projekti koje su predstavili lokalni stanovnici nisu dopušteni u upravu. A onda te iste ideje utjelovljuje netko drugi i oni samo zarađuju na tome. Svaki projekt koji započne zarađivati odmah se komercijalizira, stišava do kraja, bez novih ulaganja, a zatim juri u svoju sudbinu.
Ipak je ohrabrujuće da, usprkos svim tim i drugima, o kojima nisam počeo razgovarati, poteškoće, ne odustaju svi ljudi i rađa se sve više novih ideja, a ima još onih koji imaju nešto pokušavajući da učinimo da svi živimo malo zanimljivije, zabavnije i šarenije. I za to osobno od mene, puno hvala ovim ljudima!