Čvrsto uvjerenje da se treba popeti na Mojsije nastalo je u Moskvi, kako bi razrijedili odmor na plaži aktivnim praćenjem, da tako kažem. Šteta, naravno, što bez noći prenoći u šatoru, već mjestu moći, hodočasnici dolaze ovdje iz cijelog svijeta. Mojsijeva planina smještena je u Egiptu, na Sinajskom poluotoku, 130 km od grada Sharm El Sheikh, u kojem smo se smjestili.
Prema legendi, Mojsije je, kako se još naziva i brdo Sinaj, primio dragocjene tablete, a čovjeku koji se popeo na ovu planinu i dočekao zoru, opraštaju se svi grijesi.
Iz tih razloga izveli smo izlet na Mojsijevo brdo. Cijena je mala - 30 dolara. Bilo je moguće voziti se tamo, ali nisu se htjeli prevariti. Usput, na putu smo nekoliko puta provjeravali egipatske vize, pa uzmite svoje putovnice.
Gora Mojsije u Egiptu
Stigli smo u Mojsijevo podnožje u 2 ujutro. Samo da dođemo do same zore. U vodičima su nam dali višejezični beduini. Sranje, ali govorio je 3-4 jezika. Travanj je i relativno je toplo, oko 15 stupnjeva, jakna je poželjna, pa čak i bliže vrhu. Tako nas je vodič hotela (od Pegasusa koji je) raznio, plašeći nas gotovo snijegom.
Visina brda Mosesa je 2300m nadmorske visine. Treba ići mnogo manje, visine 700 metara i duljine 5 kilometara. Uspon traje oko 2,5 sata. Posljednji zalet je 800 koraka do samog vrha, gdje se nalazi promatračnica i ostaci kapele Svetog Trojstva. Put u cjelini nije težak, iako onima koji su jako daleko od tjelesnog odgoja može biti težak, ali postoje mjesta na kojima se možete opustiti. Glavni dio ceste izveden je umjetno i relativno je široka i ravna staza sa kosinom. Mojsijevu je očito bilo teže popeti se. Sveukupni izlet na Mojsije u Egipat traje oko jedan dan autobusom, pod uvjetom da ste putovali iz Šarma.
Ako vas usput ponude «Deva», znate - ovo je Camel, tj. deva, nisam je odmah uhvatio. U razgovoru s našim vodičem saznali smo da deva u stvari nije deva, već dromedar (inače jednobrodna deva), koja je sve pametnija i prilagodljivija i doista super duper životinja. Jednostavno to nitko ne zna za njih, pa ih zovu jednostavno kamilice. Doslovno za 15-20 dolara ili kako se dogovarate, možete uzeti jednu grbaču do koraka, a tamo malo na vrh Mojsijeve gore i bezgrešnost. Zanimljivo je samo kako nebeski ured smatra ovaj podvig. Ipak trebate nešto poduzeti da biste nešto dobili.
Cijeli uspon na Mojsijevu goru u Egiptu odvija se u mraku, ne možete vidjeti cik-cak, možete se diviti pogledu na planinu samo na povratku. Ali sve što možeš «uživati» prirodne arome koje proizlaze iz dromedarnih deva. Na vrhu Mojsijeve gore okuplja se gomila ljudi koja čeka zoru. Teško se svima može uklopiti, pa se morate popeti gotovo na kapelu. Vjetar je grozan, dobro je što su zimske jakne iz Moskve s vama.
Brdo Mojsije (brdo Sinaj). Svi čekaju izlazak sunca.
Na Mojsijevoj gori. Prije svitanja.
Nakon nekog vremena pojavi se solarni disk, a mnoštvo, hipotetski bezgrešno, i napravivši milijun fotografija sljedećeg izlaska sunca, postupno počinje silaziti. Neki se i dalje mole, skupina Kineza u blizini pjeva pod vodstvom njihove vlasti. Malo niže, ljudi u bijelim ogrtačima izvode ritualne radnje. Zabava. Kinezi su, usput, lijepo, melodično pjevali.
Brdo Mojsije (brdo Sinaj). Zora.
Brdo Mojsije (brdo Sinaj). Prijatelji iz Votoka pjevaju.
Susrećemo zoru na Mojsijevoj planini nakon noćnog uspona
Spuštanje s brda Mojsije bilo je lako. Spuštanje je ipak lakše. Samo sam želio spavati, jer ukupno sam stajao 24 sata (uključujući vrijeme prije turneje, nismo posebno spavali prije njega).
Spuštanje s Mojsijeve planine. 800 koraka.
Planine impresioniraju svojom beživotnošću, bez vegetacije: kamenje i pijesak, pijesak i kamenje. Sjeti se da sam unutra planine Altai ožalošćen malim brojem stabala, pa je u usporedbi sa Sinajskim planinama, Altai samo džungla.
Gora Mojsije u Egiptu
Okolica brda Mojsija.
Okolica brda Mojsija.
Mount Mojsije. Mladi beduin i njegov dromedar.
Mount Mojsije. Povorka deva.
Samostan sv. Katarine i Izgarana kupola
Program je uključivao i posjet samostanu Svete Katarine. Ovo je posebno mjesto, ovdje se mirno kombinira nekoliko religija, postoji ruska crkva i džamija. Možete staviti svijeće, pogledati skladište redovničkih krhotina, vidjeti bunar koji je iskopao Mojsije i modernizirao Napoleon.
Samostan sv. Katarine.
Unutar samostana je dobro poznati i pomalo raščupan grm neizbrisivog nadstreška, star nekoliko tisuća godina. Neizbrisiv grm nije gorući grm, od kojeg se plamen Bog okrenuo Mojsiju. Poseban je i po tome što se nigdje ne ukorijeni, pokušaji presađivanja bili su neuspješni. U blizini grmlja gorućeg baldahina možete u zid zabiti bilješku sa željom. To se ne bi trebalo dirati teoretski, vodi šištanje prema nemarnim turistima koji dodiruju ovo svetište.
Bush izgorjelog nadstreška. Samostan sv. Katarine.
Zadovoljni i zadovoljni, pa čak i nahranjeni (doručak u restoranu uključen je u cijenu obilaska), vratili smo se Sharm El Sheikh. Minibus više nije izgledao ugodno kao jučer, zbog kratkih naslona sjedala nije bilo realno spavati. Na svakom koraku, moja uspavana glava trudila se ostaviti udubljenje u karoseriji automobila ili razbiti staklo. Navodno je svemir odlučio da oslobađanje nije dovoljno, a nešto drugo treba ispraviti u samoj glavi.
