Pa, napokon, kupili smo vlastiti automobil, manje od dva mjeseca kasnije 🙂 Istina uopće nije onakva kakvu smo planirali. U početku smo htjeli da se veliki prostran automobil, pa čak i sa pogonom na sve kotače, ponekad izbaci u šumu sa šatorom. I počeo sam voziti ovaj automobil gledati. Kako nije bilo puno financija, pokazalo se da je riječ o 10-godišnjem Amerikancu s 3-litarskim motorom i hrpom konja (Ford Escape). A onda su počele muke u obliku borbe principa i želja. Gledajući unaprijed reći ću da su principi ipak pobijedili.
Koliko se sjećam, uvijek sam bio nesretan s automobilima, nekom vrstom karme. Moj prvi Opel bio je s pokvarenim brojevima, a prodao se s naznačenim problemom jeftinije i nekoliko dana nakon kupnje. Niva, kupljena za izlete u potraga za zemljom, pogađala svoju propusnost, ali se raspadala zbog starosti. Kia Sportage kupljena je od pouzdanih prijatelja, ali iz vlastite gluposti uhvatio sam se za motor klina. Posljednja u ovom epu bila je nova Kia Ceed iz salona kako bi izbjegla bilo kakve tehničke probleme, ali nisam uzela u obzir da će me otpustiti za šest mjeseci i nisam mogla vratiti kredit (odlučila sam ne dobiti posao i pokrenuti blog, i prodao auto).
Ne znam kako bilo tko, ali zaključio sam da trebate živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, a ne u skladu s vašim potrebama, kao i da sve kupnje trebate obaviti hladnim srcem. Malo kasnije, kad sam počeo sve analizirati i eksperimentirati sa životom, shvatio sam da to nije u redu «željeti» stvar, događa se nekakva zamućenost i možete kupiti nešto što je potpuno nepotrebno. Sjećam se kako sam jednom pisao da nisam osjećao emociju prilikom kupovine, ali automobil je bio iznimka. Iskreno mogu sebi priznati da žudim za tim, a to je kao da je nedostojna neke osobe ili nečega. Odmah se sjećam lika iz Gospodara Prstenova koji nije mogao dobiti dovoljno svog prstena govoreći: «moja dragocjena». A sa strojevima sam se upravo dogodila ova situacija i još uvijek se događa. Govorim sebi svu istinu i neistine zašto mi treba SUV ili koji drugi automobil nije baš ispod mojih mogućnosti, pokušavam na svaki mogući način prilagoditi proračun na štetu ostalih, uzeti zajam ili posuditi. Očito mi je mozak dobro opran u tom pogledu, poput utovarivača s iPhoneom. Sjećam se da je na Tajlandu taj osjećaj potpuno nestao, ali se odmah po povratku u Moskvu vratio. Uz put je takva atmosfera, jer u glavnom gradu je automobil status i odnos drugih ljudi prema sebi, a oni se trese za njima kao da su živa osoba - spremni su se ubiti zbog ogrebotine..
Dva mjeseca borio sam se sa sobom, i iako su postojale prikladne opcije, ali nisam se usudio kupiti sličan automobil, to me zadržavalo, možda je razumljivo ono o čemu sam pisao u prethodnom stavku. Pa, potrošnja 16 litara u gradu me, naravno, zbunjivala, nekako je bilo krivo što će toliko pojesti, pogotovo kad ću se sama voziti u njemu. Kao rezultat toga, odlučeno je uzeti automobil, koji, prvo, funkcionalno obavlja sve što je u ovom trenutku potrebno, drugo, ne kupuje se posljednjim novcem, i treće, to uopće neće biti poželjno. Barem jednom trebalo je pokušati učiniti sve ne kao uvijek, pa se nadam da će me ovaj put nevolje proći 🙂 Pogotovo što sam ga kupio od prijatelja, pazio je na nju. I nešto kasnije, nakon što se oslobodim opsesivnih želja, možda ću promijeniti automobile.
Naš Mitsubishi Lancer
p.s. Možda će netko razmisliti o takvim razmišljanjima moja sljedeća olovka protiv konzumiranja, eto, tako sam čudna 🙂
P.P.S. Hura !!! Krenuo sam u kampiranje na Krim, pa mogu odgovoriti samo na komentare članaka koji se objavljuju (unaprijed planirani) po povratku 🙂
