Lido Paris
1946. dvojica talijanske braće i uspješni biznismen Joseph i Louis Clerico, umorni od gradnje kuća i psovki s radnicima, odlučili su drastično promijeniti svoj život i zanimanja. Kupili su sobu u 78, Champs Elysees i tamo otvorili Lido kabare. Pariz do tada nije vidio ništa slično: svake večeri dvorana je bila puna, a djevojke koje su plesale na pozornici izgledale su savršeno, a izbor je bio visok, vitak i vrlo umjetnički.
Nova večernja koncepcija
Glavna ideja tadašnjeg modnog revije Pierre-Guerin, koju su braća angažirala kao impresionara, bila je da format prezentacije treba biti potpuno nov. Uobičajena izvedba kancana od strane poluprofesionalnih plesača teško je iznenadila razmaženu publiku i zato su u Lido Parisu morali "kušati" potpuno drugačiji nastup. Međutim, u ovom slučaju nije trebalo kušati citate, jer je plesnom nastupu u kabareu prethodila večera i čaša šampanjca kao gesta dobrodošlice iz ustanove. Od tog trenutka Lida se u Parizu pretvorila u utočište luksuza, a novi koncept večeri ne samo da je jamčio cijelu kuću svake noći, već je odmah kopiran u kabare širom svijeta.
Rene Fradey i Miss Bluebell
1947. Mjesto umjetničkog direktora Lidoa u Parizu preuzeo je Rene Fradey, čijim se nastupom pojavili nevjerojatni specijalni efekti. Cancan sada može plesati na klizaljkama na umjetnom ledu, djevojke su frcale u fontanama i skakale s bazena, a čak su i parade Dana neovisnosti u inozemstvu bile otvoreno ljubomorne na vatromet.
Margaret Kelly, zvana Miss Bluebell, donijela je ništa manje slave kabaretu Lido i Parizu. Njezine plave oči i koreografske sposobnosti brzo su Margaret učinile zvijezdom. Djevojčica je nakon nekog vremena postala organizatorica vlastitog showa s kojim je nastupila u čuvenom pariškom kabareu. Duge noge i elitni izgled plesača, nadimak Bells, osvojili su srca publike. Kelly je postala stalni organizator kastinga, na kojem je osobno odabrala 14 tisuća plesača za cijelu karijeru u Lidu.